Piše Goran Vojnović
Možda je priča o Zoranu Predinu barem pomalo i priča o našem nesređenom odnosu prema vlastioj prošlosti, o našoj nemogućnosti da i ono prije i ono poslije prihvatimo kao svoje. Možda je priča o Zoranu Predinu dio priče o Jugoslaviji koju nismo sposobni prepustiti prošlosti
Dobro
znam kada i gdje sam prvi put čuo Zorana Predina. Bilo je to krajem
osamdesetih, imao sam osam ili devet godina i u pulskoj sam Areni prije
partizanskog filma gledao crtić sa pjesmom Čakaj me, meni i danas
najdražom Zoranovom pjesmom. Nisam razumio crtić, a još manje pjesmu,
bio sam premali da bih shvatio što to prolazi kroz glavu vojniku koji
odlazi na služenje vojnog roka, ali mi se pjesma ipak svidjela.
Tridesetak godina kasnije tom ću pjesmom uspavljivati
Нема коментара:
Постави коментар