Ivan Dzidic · Tamo gdje je otišlo, skraćeno je...

 

izvor - FACEBOOK

Izbori
Prvi put sam krenuo iz Mostara davne '65. U Zagreb na faks. Potpuno promašeno izabran. Što sam skont'o već nakon prvog semestra. Ali sam nakon lomljave mijenjati ili ne mijenjati, ostao po onoj počeo sam završit ću. Što me je u tom Zagrebu zadržalo skoro pa punih devet godina. Uz paralelno odslušane dvije godine sociologije.Prevashodno se baveći, što mi je nekako ko zna kad bilo ugrađeno u narav, politikom i seksom. Politikom iz drugog, trećeg, često i dvadesetsedmog reda, bez eksponirajućih ambicija, neka mješavina između Druge i Treće internacionale. Bliže drugoj. A zakačio sam sve što se u tom periodu na političkoj sceni događalo. Još uvijek glupi "zavičajac", uračunavajući i neka bude studentsku praksu, svakih malo - malo išao sam u Mostar. Zadarskom karavelom, koja je stizala sabahilden in the morning, oko četiri sata. U doba kad nikog nije bilo na ulicama, osim perača ulica i kad je Mostar mirom mirisao. I svaki put sam "do daske" uživao u boravcima, koliko god da su trajali. Prvi nesporazum, još uvijek to nije bio sukob, bio je '72, kad sam opremljen tekstom koncepta reforme Sveučilišta, koju je zagovarao rektor Vranicki, nadležnima upao sa idejom da Mostar u nekoj perspektivi postane sveučilišni/univerzitetski grad. Prošao sam kao "lokalpatriota". Još uvijek zavičajac, definitivno, bar sam tako mislio, vratio sam se '74. Uz prvi sukob sa stipenditorom i uz, na moje zadovoljstvo, oslobađanje obaveza glede stipendije. Ali i uključivanje u rad Mostarskog teatra mladih. I kratkog angažmana u lokalnom Marksističkom studijskom centru, kako se to pretenciozno zvalo. Kratko dakle, jer nije trebalo mnogo, e da bih bio "nepodoban". Sa zadovoljstvom sam radio kao srednjoškolski profesor, uz položenu obaveznu grupu pedagoških predmeta. Samo četiri godine, dalje nije išlo, nisam mogao prihvatiti miniranje reforme obrazovanja "laganim usmjeravanjem". Negdje baš u to vrijeme, naprasno je odlučeno da se osnuje univerzitet, sa par fakulteta i jednom visokom školom, kako bi se tom univerzitetu dalo ime tragično nastradalog Džemalu Bijediću. Naravno sam bio protiv - ni pripadajuće biblioteke, ni odgovarajuće knjižare, ništa osim kuća - fakultet -kuća. Sve nazor. Iz škole sam se "preselio" u Omladinski uslužni servis. Sukob, smnjenjivanje, "antisocijalističko i antisamoupravno djelovanje". A onda i otkaz, zbog odbijenog, pokvareno i nisko ponuđenog posla. Nije me htjelo, Boga mi ni smjelo izbaciti iz Partije. "Sa ulice" me pokupilo i spasilo poslom u Hidroelektranama. San svakog "normalnog" građanina. Ono što bi meni odgovaralo nije moglo proći. Paralelno sa tučom u Servisu, atakiralo se i na dio u Teatru, ali sam zajedno sa ansamblom uspio osnovati Privremeno pozorište. I ponovo Zagreb, "teatar &td". Osamdesetčetvrta, osmi maj/svibanj. Uz dodatak povratka na ono s početka - politika i ostalo. Teklo je kako je teklo. Najčešće u sukobima, do konačnog, na zadnjem Kongresu SKH. Sačuvaj bože od političara i medijskih radnika. I eto ih devedesete. Eto i još jednom Mostara, u septembru '91. K'o biva hajde da se pokuša spriječiti ono što stiže. A to je nemilosrdno stizalo i stiglo. Žešći sukobi, razlazi, trendovska politička raspoređivanja, rat. Sukob sa svim "stranama u sukobu", glava u torbi, pa izbjeglištvo. Odlazak u neizvijesno. Ali na sigurno, u Slovačku. U Zeleneč kod Trnave, mala mostarska kolonija od nas dvadesetak kod prijatelja Slovaka na skrb. Nikad im nećemo moći zahvaliti. Meni ista meta - isto odstojanje. Nema lijeka za jednom ugrađen čip naravi. Krajem '92. početkom '93. poziv iz Beograda, u Soros Jugoslavija fondaciju, u program za djecu i mlade. Do otkaza krajem '99, navodno tehnološki višak. Ali i na vrijeme osnovan Centar za stvaralaštvo mladih. U Mostar prvi put nakon svega '98, kako bih do Zagreba. Bez zavičajnosti, bez emocija. Kasnije, malo češće, nekoliko prijatelja, ostali razbacani po Kugli, nekoliko rođaka i grobno mjesto prerano umrlih roditelja. Grad perfidno podijeljen, uz ne baš blagi pogled na dogovor bagre, ratnih zločinaca, da pripadne "Hrvatima". Reče jednom mamlaz od Kofi Anana, kako će faktor vrijeme učiniti svoje. Šta je taj faktor uradio u Mostaru, možda će se znati 20. ovog mjeseca. Baš me zanima, iako me se ne tiče. A ovdje gdje i dalje trenutačno obitavam, sranje do bola.