::: ZAGREB :::Slušati Boška kako svira na vibrafonu bilo je sjajno, toliko sjajno da mu je ta njegova svirka otvarala vrata jazz klubova, dvorana i - najbitnije - srca velikih svjetskih jazz glazbenika gdje god se pojavio. I sam je postao jedan od velikana jazza, službeno i European Jazz Master koji je od konca 50-ih predvodio Zagreb Jazz Quartet, a kasnije i formacije poput B.P. Convention, B.P. Club All Stars i Boško Petrović Trio.
Glazbena ‘Špica’
U Zagrebu, kamo se obitelj Petrović zbog očeva oficirskog poziva seli 1954. godine. Kao student Elektrotehničkog fakulteta opsjednut glazbom počinje sredinom 50-ih navraćati na glazbenu “Špicu” kod hotela Dubrovnik na kojoj su se svakodnevno, a pogotovo petkom i subotom, sastajali glazbenici i tražili angažmani za plesnjake. U jesen 1959. nakon iskustva s jednom “lješinom” od vibrafona iz podruma Radio Zagreba, Bošku napokon stiže naručeni vibrafon marke Premier, od carinika deklariran kao “kućanski aparat”
Kvartet Boška Petrovića (Petrović-Kružić-Remeta-Gereg) prvi put nastupa u Hrvatskom glazbenom zavodu 20. studenoga 1959. godine u sklopu Koncerta modernog jazza na kojem je nastupio i trio klavirista Davora Kajfeša. Kajfeš umjesto Zlatka Kružića ubrzo prelazi kod Boška koji piše prve skladbe (“Mr. Flanagan Blues”, “Ing. Swing”, “With Pain I Was Born”) i tako se formira jezgro sastava koji se od početka 1960. i službeno zove Zagrebački jazz kvartet.
Jazz inicijacija rockera
Ime izaziva pravu buru jer se jedan neafirmirani glazbenik poput Boška usudio svoj sastav nazvati po Zagrebu. Sudbinu kvarteta promijenio je susret s članovima američkog Modern Jazz Quarteta, tada najpriznatijeg svjetskog jazz benda koji je došao odsvirati koncerte u Beogradu, Zagrebu i Ljubljani.
Nastupi ZJQ-a po Europi, ali i jugoslavenskim jazz festivalima poput beogradskog ili bledskog, bili su prilika Bošku da stupi u kontakt sa svjetskim jazz zvijezdama. Početkom 70-ih Boško osniva B.P Convention u kojem istaknutu ulogu počinje igrati gitarist Damir Dičić, snima ploče ovdje, ali i u Njemačkoj, nastupa s obje strane “željezne zavjese”. Svirke B. P. Conventiona iz 70-ih i ranih 80-ih po Lapidariju, studentskim klubovima i raznim drugim prostorima - ne samo Zagreba - i danas se prepričavaju kao jazz-inicijacije niza tadašnjih rokera. U Grožnjanu je posljednjih godina vodio jazz-školu, a usput i festival Jazz Is Back!, dok je u B.P. Clubu godinama, često uz pomoć sina Kolje, organizirao festivale Springtime Jazz Fever, Hrvatski Jazz Sabor i Century Of Blues.
Među Boškovim prijateljima, uz niz hrvatskih i slovenskih glazbenika s kojima je godinama surađivao, bili su John Lewis iz Modern Jazz Quarteta, Joe Pass, Art Farmer, Niels H. Q. Pedersen, Georgie Fame, Johnny Griffin i mnogi, mnogi drugi. Mnoga lica tih njegovih prijatelja vidjet ćete i danas na zidovima B.P. Cluba u kojem je Boško na svoju, ali i radost svojih sugrađana ugošćavao sve te sjajne glazbenike, družio se s njima, svirao, pričao i zabavljao do sitnih sati.
Posljednjih nekoliko godina, pomalo reziginiran stanjem u društvu, sa svojim se prijateljima povukao u “splendid isolation” za svojim “stammtischom”, no do konca života ostao je aktivan.
Danas B.P. Club nije više jedini jazz klub u gradu, ali je jedini koji se može pohvaliti anegdotama poput one u kojoj je Art Farmer rekao kako se poslije pet seansi kod svog psihijatra u New Yorku, a plaćao ih je po 100 dolara na sat, ne osjeća ni upola dobro kao nakon sjedeljke za Boškovim “stammtischom”.
Ingeniozan i veseo
Seansi, nažalost, više neće biti, ali ostat će trajno sjećanje na jednog velikog glazbenika, čovjeka, kulturnog pregaoca, “self-made mana” kojeg je jedan od njegovih najbližih i najdražih prijatelja, pokojni glazbeni kritičar Dražen Vrdoljak, opisao kao “miroljubivu, konfliktnu, ingenioznu, kontroverznu, veselu, kreativnu...” osobu.
Ostat će priče, anegdote, šale i zgode, ali nitko ih više neće znati tako lijepo, duhovito i sočno ispričati kao Boško. Naime, Boško je bio vrhunski pripovjedač i živa enciklopedija jazza kojeg je živio do posljednjeg dana života, kako i dolikuje jednom velikom čovjeku, legendi jazza i titanu među patuljcima.
Poznavati Boška, popričati s njime, poslušati ga za “stammtischom” bila je jedna od rijetkih istinski velikih privilegija i kulturnih vrednota Zagreba jer B.P. je odavno postao jedna od najprepoznatljivijih i najvećih osoba hrvatske kulture 20. stoljeća. Ostat će to zauvijek. Smrt to ne može promijeniti, a ne bi me čudilo da već ne sjedi za nekim novim “stammtischom” i gleda nas “patuljke” kako se tu dolje još nešto batrgamo.
Boško Petrović rođen je u Bjelovaru, 18. veljače 1935. godine, a u emisiji “Jazz Hour”, koju je na Voice of America u sklopu programa “Music U.S.A.” vodio Willis Conover, kao tinejdžer opsesivno je slušao Glenna Millera , Franka Sinatru i Louisa Armstronga . Boško je prvo počeo svirati violinu, no krajem 40-ih poželio je svirati tenor saksofon po uzoru na Stana Getza i Colemana Hawkinsa, a roditelji mu, vidjevši da jako voli glazbu, kupuju harmoniku, što prima “sa suzdržanim oduševljenjem”.
Glazbena ‘Špica’
U Zagrebu, kamo se obitelj Petrović zbog očeva oficirskog poziva seli 1954. godine. Kao student Elektrotehničkog fakulteta opsjednut glazbom počinje sredinom 50-ih navraćati na glazbenu “Špicu” kod hotela Dubrovnik na kojoj su se svakodnevno, a pogotovo petkom i subotom, sastajali glazbenici i tražili angažmani za plesnjake. U jesen 1959. nakon iskustva s jednom “lješinom” od vibrafona iz podruma Radio Zagreba, Bošku napokon stiže naručeni vibrafon marke Premier, od carinika deklariran kao “kućanski aparat”
Kvartet Boška Petrovića (Petrović-Kružić-Remeta-Gereg) prvi put nastupa u Hrvatskom glazbenom zavodu 20. studenoga 1959. godine u sklopu Koncerta modernog jazza na kojem je nastupio i trio klavirista Davora Kajfeša. Kajfeš umjesto Zlatka Kružića ubrzo prelazi kod Boška koji piše prve skladbe (“Mr. Flanagan Blues”, “Ing. Swing”, “With Pain I Was Born”) i tako se formira jezgro sastava koji se od početka 1960. i službeno zove Zagrebački jazz kvartet.
Jazz inicijacija rockera
Ime izaziva pravu buru jer se jedan neafirmirani glazbenik poput Boška usudio svoj sastav nazvati po Zagrebu. Sudbinu kvarteta promijenio je susret s članovima američkog Modern Jazz Quarteta, tada najpriznatijeg svjetskog jazz benda koji je došao odsvirati koncerte u Beogradu, Zagrebu i Ljubljani.
Nastupi ZJQ-a po Europi, ali i jugoslavenskim jazz festivalima poput beogradskog ili bledskog, bili su prilika Bošku da stupi u kontakt sa svjetskim jazz zvijezdama. Početkom 70-ih Boško osniva B.P Convention u kojem istaknutu ulogu počinje igrati gitarist Damir Dičić, snima ploče ovdje, ali i u Njemačkoj, nastupa s obje strane “željezne zavjese”. Svirke B. P. Conventiona iz 70-ih i ranih 80-ih po Lapidariju, studentskim klubovima i raznim drugim prostorima - ne samo Zagreba - i danas se prepričavaju kao jazz-inicijacije niza tadašnjih rokera. U Grožnjanu je posljednjih godina vodio jazz-školu, a usput i festival Jazz Is Back!, dok je u B.P. Clubu godinama, često uz pomoć sina Kolje, organizirao festivale Springtime Jazz Fever, Hrvatski Jazz Sabor i Century Of Blues.
Hram jazza
Boško je bio naš najveći i u svijetu najcjenjeniji jazz glazbenik, objavio je stotine snimaka, njegova diskografija obuhvaća nekoliko desetaka izdanja a višestruki je dobitnik Porina, uključujući onoga za životno djelo. Usto, bio je i najveći promoter jazza na ovim prostorima, kako u medijima sa serijalima popularnih radijskih i TV emisija poput “Dobro došli u svijet jazza” tako i kao organizator koncerata i festivala, osnivač etikete Jazzette Records, a posebice otkako je 1988. otvorio B.P. Club, “hram jazza” u kojem je za svojim “stammtischom” stolovao okružen prijateljima iz Zagreba i svijeta. Dva desetljeća B.P. Club nije bio samo najjači jazz punkt u gradu nego i bitno mjesto društvenog života Zagreba. Istovremeno, Boško Petrović bio je “hrvatski jazz ambasador”, rado viđen gost ili prekrasan domaćin i jedan od najživopisnijih ljudi koje ste za života mogli upoznati.Među Boškovim prijateljima, uz niz hrvatskih i slovenskih glazbenika s kojima je godinama surađivao, bili su John Lewis iz Modern Jazz Quarteta, Joe Pass, Art Farmer, Niels H. Q. Pedersen, Georgie Fame, Johnny Griffin i mnogi, mnogi drugi. Mnoga lica tih njegovih prijatelja vidjet ćete i danas na zidovima B.P. Cluba u kojem je Boško na svoju, ali i radost svojih sugrađana ugošćavao sve te sjajne glazbenike, družio se s njima, svirao, pričao i zabavljao do sitnih sati.
Posljednjih nekoliko godina, pomalo reziginiran stanjem u društvu, sa svojim se prijateljima povukao u “splendid isolation” za svojim “stammtischom”, no do konca života ostao je aktivan.
Danas B.P. Club nije više jedini jazz klub u gradu, ali je jedini koji se može pohvaliti anegdotama poput one u kojoj je Art Farmer rekao kako se poslije pet seansi kod svog psihijatra u New Yorku, a plaćao ih je po 100 dolara na sat, ne osjeća ni upola dobro kao nakon sjedeljke za Boškovim “stammtischom”.
Ingeniozan i veseo
Seansi, nažalost, više neće biti, ali ostat će trajno sjećanje na jednog velikog glazbenika, čovjeka, kulturnog pregaoca, “self-made mana” kojeg je jedan od njegovih najbližih i najdražih prijatelja, pokojni glazbeni kritičar Dražen Vrdoljak, opisao kao “miroljubivu, konfliktnu, ingenioznu, kontroverznu, veselu, kreativnu...” osobu.
Ostat će priče, anegdote, šale i zgode, ali nitko ih više neće znati tako lijepo, duhovito i sočno ispričati kao Boško. Naime, Boško je bio vrhunski pripovjedač i živa enciklopedija jazza kojeg je živio do posljednjeg dana života, kako i dolikuje jednom velikom čovjeku, legendi jazza i titanu među patuljcima.
Poznavati Boška, popričati s njime, poslušati ga za “stammtischom” bila je jedna od rijetkih istinski velikih privilegija i kulturnih vrednota Zagreba jer B.P. je odavno postao jedna od najprepoznatljivijih i najvećih osoba hrvatske kulture 20. stoljeća. Ostat će to zauvijek. Smrt to ne može promijeniti, a ne bi me čudilo da već ne sjedi za nekim novim “stammtischom” i gleda nas “patuljke” kako se tu dolje još nešto batrgamo.
Нема коментара:
Постави коментар