Kad bih bio drvosječa

Drvosječa da sam ja
a ti da si dama
da li tada bi željela
ljubav medu nama?

Drvosjeca da sam ja
da l bi bio tvoj
da li tada bi dijelila
sa mnom život svoj?

Žuljavim bi rukama
grlio te nježno
da li bi me ti voljela
iskreno i vječno?

Kad bih bio mlinar ja
u mlinu starom
što bih tada predstavljao
u životu tvom?

(Kad bih stvarno bio drvosječa
osjecam, osjecam,ti me ne bi voljela).

Vidim te gdje odlaziš
gledam te sa tugom
bez tebe bit ću izgubljen
nemoj poći drugom!

Drvosjeca da sam ja
a ti da si dama
da li tada bi zeljela
ljubav medu nama?

Da li tada bi željela
ljubav medu nama?

 ---------------------------------

Bogata glazbena karijera hrvatskog rock sastava Crveni koralji započela je davne 1962. Godine, kada je bend osnovan, no ne pod imenom koje ih je proslavilo, već kao Crveni đavoli, odnosno Crveni dječaci.

Inspirirani glazbom Cliffa Richarda i The Shadows, grupu su osnovali Miro Lukačić, Davorin Dino Kras-Sarajlić, Rudi Šimunec, Medo Josip Badrić i Jelenko, dok im se Boris Barba Babarović pridružio nakon nekoliko mjeseci. U grupi su tijekom dugugogišnje karijere svirali i Mika Hižak, Vlado Kirby Bastajić, Boris Turina i Krešo Pavlić.
Prvu ploču Crveni koralji izdali su 1964. godine, a pjesma “Rekla si: volimo se” postala je udarni hit, te je prodana u 100.000 primjeraka, što je u ono vrijeme bilo gotovo identično broju postojećih gramofona u cijeloj državi. Dečki su palili i žarili po plesnjacima diljem Zagreba, dobivavši preko 10 tisuća pisama obožavatelja svakog mjeseca.
Šezdesete su bile njihove godine, bili su na vrhuncu slave, a sve njihove ploče prodane su u srebrnim i zlatnim nakladama. Tijekom turneje po cijeloj bivšoj Jugoslaviji, 1964. godine, proglašeni su najomiljenijom rock grupom.Uz brojne festivalske nagrade, grupa je tri puta bila nominirana u kategoriji najboljeg benda bivše Jugoslavije u izboru muzičkog magazina “Ritam”.
Na Zagreb festu 1966. godine odnose prvu nagradu stručnog žirija i drugu nagradu publike za skladbu “Ne pitajte za nju”, a skladbu “Nemoj reći zbogom”, koju su izveli godinu dana kasnije, zagrebačka publika nagrađuje trećim mjestom. Uslijedile su turneje po Njemačkoj, a u sklopu programa “Našim građanima u svijetu”, s meštrom programa Vikijem Glovackim, bili su prateća skupina estradnim zvijezdama Ivici Šerfeziju, Ivi Robiću, Arsenu Dediću. Suradnju su nastavili i u tonskim studijima, gdje su što za sebe, što za druge, snimili šezdesetak singl i EP ploča.
Na prvu turneju po Rusiji, Crveni koralji otišli su početkom sedamdesetih proslavivši pritom desetu obljetnicu postojanja. Na turneji su nastupali uz tada najveće zvijezde bivše države Ladu Leskovara, Zdenku Kovačićek, Josipu Lisac, Đurđicu Barlović, Tonija Leskovara i neuništivog Matta Collinsa.
Početkom sedamdesetih grupu nakratno napušta Boris Babarović, koji se preselio u Split, a zamijenio ga je Marijan Miše. Taj period trajao je vrlo kratko jer Barba nije mogao bez Koralja kao ni oni bez njega. U toj prvoj polovici sedamdesetih Koralji gostuju na gotovo svim radijskim i TV postajama u bivšoj državi, a svojim hitovima dižu publiku na noge gdje god se pojavili.
Medo Badrić grupu je napustio 1976. godine, zamijenio ga je Boris Turina, a njega pak višegodišnji član Zlatnih akorda Željko “Mačor” Marinac. U to vrijeme otišao je i jedan od prvih ritam gitarista Rudolf-Rudi Šimunec, koji će još jednom zajedno s Barbom, Mirekom, Krešom i Mačorom u ožujku 1985. godine zasvirati i snimiti “Zbirku rock’n’rolla 63-65”.
Iako je euforija koja je vladala šezdesetih odavno nestala, Crveni koralji i dalje sviraju svojoj vjernoj publici. Tako će vjerojatno biti i dalje, sve dok kod Barbe i ostalih bude volje i želje za stajanjem na bini i sviranjem starog dobrog rock’n’rolla, ali i sve dok bude onih koji će se prisjećati nekih svojih uspomena, ljubavi ili rastanaka koje su proživjeli uz pjesme Crvenih koralja. (izvor - CROREC)