Potraži me u predgrađu (Z. Runjić-D. Britvić)
Ova dvorišta puna neba i ptica
uđu, ko muzika stara,
nekud duboko u nas
i tu uvijek ostanu.
Tu nas čekaju davno poznata lica.
Jedan je kuštravi dječak
uvijek u proleće tu,
ti znaš zašto dolazi.
Tko je nekada nosio
prvo sunce po dvorištima,
nikada sasvim ne ostavlja
ovaj žvot u predgrađima...
Potraži me u predgrađu,
na ulici, na raskršću,
gdje ti je jorgovan rasuo perle,
gdje nam je proleće dotaklo usne
i pobjeglo.
Potraži me u predgrađu,
kraj vlakova što prolaze,
bićemo sami u svitanje dana,
bićemo sami u pjesmama ptica,
ko nekada.
Drijemaju jedra od rublja i cvijeća,
čekaju vjetar da nekuda plove.
Čuješ li - naše nas predgrađe zove,
traže te kuće i ulice stare.
Potraži me u predgrađu,
poljubi me u sjećanju,
bar onih sati kad ostaneš sama,
ako me sada još imalo voliš –
potraži me.
Ti nemaš prsten sa našeg venčanja,
al' pamtiš streju na kraju grada,
bez mnogo cvijeća, bez vela i zlata,
bila si lijepa i sretna ko nikad.
Нема коментара:
Постави коментар